EU_radno pravo

25.10.2013

Razvoj radnog i socijalnog prava u europskoj uniji

 

 

Pravna regulacija radnog i socijalnog prava izraz je nacionalnog suvereniteta, te je Europska unija vrlo oprezno i selektivno pristupila harmonizaciji ovog područja. Ovlast da uređuje ovo područje EU ponajprije crpi iz općih načela, a osobito su to načelo solidarnosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, održivog razvoja koji se temelji na visoko konkurentnom socijalno tržišnom gospodarstvu, punoj zaposlenosti, socijalnom razvitku i sl., koja su propisana člankom 2. i 4. Ugovora o Europskoj uniji (UEU).

 

Radno pravo EU u prvom redu je pravo različitih država članica. Osim nacionalnim pravom, države članice vezane su i konvencijama Svijetske organizacije rada koje su ratificirale i koje nisu izravno primjenjive već obvezuju državu da ih implementira u nacionalno zakonodavstvo. Nadalje, budući da su sve države članice EU ujedno i članice Vijeća Europe (čije su članice i druge demokratske države nečlanice EU) obvezuju ih i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i Europska socijalna povelja. Međutim, radno pravo država članica EU uvelike je obilježeno i pravom EU, pod čime ponajprije podrazumjevamo smjernice i uredbe, a zatim i bogatu praksu Europskog suda pravde.

 

U području radnog i socijalnog prava Europska unija ima prenesenu i ograničenu nadležnost, što slijedi iz članka 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) koji EU dodjeljuje podijeljenu nadležnost u područjima: unutarnje tržište, socijalna politika za aspekte iz UFEU, ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija, područje slobode, sigurnosti i pravde, zajednička pitanja sigurnosti javnog zdravlja. Nadalje članak 5. UFEU propisuje da EU ima posebnu obvezu usklađivanja ekonomske politike, politike zapošljavanja i mogućnost usklađivanja socijalnih politika.

 

Dakle, u regulaciji područja radnog i socijalnog prava, države članice zadržavaju nadležnost i mogu je koristiti sve dok EU ne djeluje, ali nakon djelovanja EU mogu postavljati više standarde zaštite prava (EU u pravilu u tom području koristi smjernice “minimalne harmonizacije”).

 

Već je originalna verzija Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice iz 1957. sadržavala poglavlje „Socijalna politika“. Poglavlje je sadržavalo odredbe o potrebi unaprjeđenja uvjeta rada, jednakoj plaći za muškarce i žene, koordinaciji sustava socijalne skrbi, Europskom socijalnom fondu i slično, ali ovim odredbama nisu stvorena prava za pojednica već ponajprije obveze za državu članicu.

 

Donošenje Programa Socijalne Akcije 1974. označilo je prekretnicu u razvoju europskog radnog prava. Napuštena je politika neintervencije i razvija se svijest o potrebi harmonizacije prvenstveno radnog prava (radi otklanjanja nepovoljnih socijalnih implikacija tržišne integracije). U ovo vrijeme donesene su prve smjernice o zabrani spolne diskriminacije (75/117 – u odnosu na plaću,76/207 – u odnosu na zapošljavanje, stručno obrazovanje, napredovanje i uvjete rada, 79/7 – u odnosu na javne sustave socijalne sigurnosti86/378– u odnosu na profesionalne sustave socijalne sigurnosti86/613 – u odnosu na samozaposlene), zaštiti na radu, zaštiti radnika u slučaju prijenosa poduzeća (77/187), stečaja poslodavca (80/987) i kolektivnih otkaza.

 

Jedinstveni europski akt 1986. važan je radi uvođenja glasovanja kvalificiranom većinom koje je zamijenilo jednoglasnost u području uspostave i funkcioniranja jedinstvenog tržišta, zaštite zdravlja i sigurnosti radnika čime se olakšala harmonizacija u tim pitanjima. Međutim, izričito je zabranjeno glasovanje kvalificiranom većinom u području slobode kretanja radnika te prava i interesa zaposlenih osoba.

 

Godine 1989. potpisana je Povelja o temeljnim socijalnim pravima radnika (1991. potpisala ju je i RH – NN 37/91). U razdoblju što je uslijedilo, donesen je još niz smjernica iz područja zaštite na radu (89/391), o dokazu ugovora o radu (91/533), trudnim radnicama (92/85), radnom vremenu (93/104), mladim radnicima (94/33), izaslanim radnicima.

 

Ugovorom iz Maastrichta 1992. nije uređivano područje radnog i socijalnog prava, međutim, uz njega je priložen Sporazum o socijalnoj politici i Protokol koji proširuje glasovanje kvalificiranom većinom na informiranje i konzultiranje, jednakost muškaraca i žena te integraciju isključenih s tržišta rada. Nakon ovog Sporazuma samo su pitanja plaća, udruživanja te kolektivnih akcija ostala isključena iz glasovanja kvalificiranom većinom. Sporazum su potpisale sve države članice EU osim Velike Britanije.

 

Širenje područja za čije je zakonodavno uređenje dovoljna kvalificirana većina dovela je do pravog procvata europskog radnog i socijalnog prava. EU je donijela niz smjernica o europskim radničkim vijećima (94/45), roditeljskom dopustu (96/34), izaslanim radnicima (96/71), radu na nepuno radno vrijeme (97/81) i teretu dokazivanja kod diskriminacije (97/80).

 

Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. Sporazum o socijalnoj politici postaje dio UFEU-a (prihvaća ga i Velika Britanija), a osobit je naglasak stavljen na značaj jednakosti spolova. Kao posljedica, donesen je niz smjernica s ciljem suzbijana diskriminacije (2000/43 –o suzbijanju rasne diskriminacije2000/78 – o zabrani diskriminacije na temelju religije ili uvjerenja, dobi, invalidnosti, spolnog opredjeljenja2004/113 – zabrana spolne diskriminacije u pristupu dobrima i uslugama2006/54 - o zabrani spolne diskriminacije u području rada i zapošljavanja).

 

Poslijednji korak u razvoju radnog i socijalnog prava na europskoj razini dogodio se potpisivanjem Povelje o temeljnim pravima 2001, koja je tek odLisabonskog ugovora (2009) postala pravno obvezujuća.

 

Radno i socijalno pravo Europske unije utemeljeno je na određenim zajedničkim vrijednostima (demokracija, osobna prava, slobodno kolektivno pregovaranje, tržišno gospodarstvo, jednakost mogućnosti, socijalna dobrobit i solidarnost). Europski socijalni model danas obuhvaća hard law u vezi sa slobodom kretanja radnika, spolnom jednakošću na radu, zdravljem i sigurnošću radnika, uvjetima rada i zapošljavanja, te borbu protiv ostalih oblika diskriminacije, te soft law u vidu sporazuma socijalnih partnera, te obvezujućih mišljenja komisije u svezi socijalne isključenosti i socijalne zaštite.

 

Za kraj svakako je potrebno naglasiti ulogu Europskog suda pravde u razvoju radnog i socijalnog prava na europskoj razini. Jedna od najranijih i prijelomnih odluka Suda je presuda C-43/75 Defrenne. Predmetom Defrenne II uspostavljena je teorijsko-pravna konstrukcija koja omogućuje široku primjenu doktrine izravnog učinka pojedinih normi, odnosno propisa europskog prava (više o izravnom učinku možete pročitati u članku Vertikalni učinak direktiva). Osim toga, Sud je ovom presudom postavio jasne i nedvosmislene putokaze za provedbu temeljnih postulata radnog prava, pogotovo u sferi antidiskriminacijske politike, odnosno politike spolne ravnopravnosti.

 

Predmet C-271/91 Marshall nadalje razvija mogućnost pojedinca da se pred nacionalnim sudom poziva na smjernicu o zabrani spolne diskriminacije (razlika u dobi za otkazivanje koja odgovara razlici u dobi za stjecanje starosne mirovine) u odnosu na tijela koja su emancija države. Ovom presudom Sud proširuje izravni učinak normi europskog zakonodavstva, kako bi u većem broju slučajeva pojedinac čija su prava povrijeđena mogao ostvariti viši stupanj učinkovite radnopravne zaštite primjenom Europskog prava.

 

Presuda C-6/90, C-9/90 Francovich & Bonifaci postavila je temelj odgovornosti država članica za povrede EU prava. U predmetnom slučaju radnici su pokušavali naplatiti od svojih bivših poslodavaca, koji su u međuvremenu postali insolventna poduzeća, zaostala potraživanja na račun neisplaćenih nadnica. Kada u tome nisu uspjeli, iz razloga jer Italija nije provela smjernicu 80/987koja jamči radnicima minimalnu razinu zaštite na temelju prava EU u slučaju insolventnosti poslodavca, tužili su državu tražeći da im ona isplati dugovane iznose nadnica ili nadoknadi štetu, i u tome uspjeli.

 

Kasnijom je praksom u predmetima C-46/93, C-48/93, Brasserie du Pecheur i C-224/01, Köbler Sud razradio kriterije odgovornosti države, no temeljna je ideja ostala ista – svaka nezakonita radnja uzrokuje odgovornost za naknadu njome počinjene štete. Sud je ovom interpretacijom Ugovora potvrdio svoju ulogu aktivnog tvorca europskog prava i ujedno osigurao zaštitu učinkovitost prava EU, posebno u slučaju kad njegove odredbe nisu izravno primjenjive.

 

C-438/05, Viking presuda je u kojoj Sud razlaže i odvaguje odnos temeljnih prava EU. U konkretnom slučaju radi se o koliziji slobode pružanja usluga i prava poslovnog nastana s pravom na štrajk. Važnost ove presude je u tome što je Sud pravu na kolektivnu akciju, tj. pravu na štrajk, priznao status temeljnog prava koje uživa zaštitu Suda. No, to nikako ne znači da je to pravo samim svojim statusom temeljnog prava automatski neograničeno. Sindikati se kolektivnom akcijom mogu koristiti jedino ako imaju legitimni cilj, ako je akcija prikladna za ostvarenje tog cilja te ako na raspolaganju nemaju manje restriktivnu mjeru da ga ostvare. U slučaju spora, na sudovima će ležati težak zadatak da prosude jesu li u konkretnom slučaju ovi uvjeti bili zadovoljeni.

 

Danijela Damjanović, dipl. iur.

 



30.1.2013.

Učestalo donošenje zakona po hitnom postupku

narušava bit parlamentarizma

 

 

 

Ustavni sud prošli je tjedan Hrvatskom saboru uputio Izvješće broj U-X-99/2013 od 23. siječnja 2013. o postupcima donošenja zakona i o Poslovniku Hrvatskog sabora. U nastavku donosimo dijelove Izvješća o praksi donošenja zakona po hitnom postupku, određenju organskih zakona prema članku 83. st. 1. i 2. Ustava te stupanju na snagu i izradi pročišćenog teksta Poslovnika.

 

 

Donošenje zakona po hitnom postupku

 

Ustavni sud je na sjednici održanoj 23. siječnja 2013. odlučivao o suglasnosti s Ustavom Zakona o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 150/11.). Predmeti su se vodili pod brojevima: U-I-3845/2006 i U-I-5348/2012. U toj odluci Sud je upozorio da nije ustavnopravno prihvatljiv način na koji zakonodavac u svojoj praksi oblikuje (formulira) završnu odredbu kad za zakone određuje najkraće dopušteno vakacijsko razdoblje. Također je odredio da se u svim zakonima za koje postoje osobito opravdani razlozi stupanja na snagu u najkraćem razdoblju koje iznimno dopušta drugi dio rečenicečlanka 90. stavka 3. Ustavadosadašnja formulacija završne zakonske odredbe mora uskladiti s Ustavomtako da, sukladno ustavnoj terminologiji, glasi: „Ovaj Zakon stupa na snagu prvi dan od dana njegove objave“.

 

Ustavni sud uočio je da se taj problem mora promatrati i u okviru šireg problema vezanog uz postupak donošenja zakona po hitnom postupku.

 

U novijoj parlamentarnoj praksi postupak donošenja zakona po hitnom postupku postao je gotovo pravilo, a ne iznimka. Ta pojava zabrinjava, stoga Ustavni sud smatra da je dužan upozoriti na nju.

 

Institut „donošenja zakona po hitnom postupku“ uređen je Poslovnikom Hrvatskog sabora (članak 162., 163. i 201.). Prema Zapisnicima sa sjednica Hrvatskog sabora tijekom 2012. godine, na trećoj sjednici Sabor je donio ukupno 38 zakona među kojima 33 po hitnom postupku (86,8%), na četvrtoj sjednici ukupno 62 zakona među kojima 52 po hitnom postupku (83,9%), na petoj ukupno 35 zakona među kojima 20 po hitnom postupku (57,1%), dok je, prema neslužbenim podacima, na šestoj sjednici Hrvatski sabor donio ukupno 45 zakona među kojima 17 po hitnom postupku (37,8%).

 

Među zakonima donesenim po hitnom postupku bili su i pojedini opći sistemski zakoni, pa i oni organske naravi kao što je, primjerice, Zakon o pučkom pravobranitelju (Nar. nov., br. 76/12).

 

Ustavni sud podsjeća da Republika Hrvatska pripada parlamentarnim demokracijama. Višestranački demokratski sustav i vladavina prava najviše su vrednote njezina ustavnog poretka (članak 3. Ustava).  

 

Učestala praksa donošenja zakona po hitnom postupku narušava samu bit parlamentarizma. Takva praksa obezvrjeđuje značenje demokratskih procedura i obvezu njihova poštovanja te onemogućuje javne rasprave o bitnim društvenim pitanjima, slabeći time i osnove za razvitak i unapređenje dijaloške kulture bez koje ne postoji demokratsko društvo.

 

Pravo koje se stvara u procedurama koje nisu u skladu s duhom parlamentarizma ne nailazi na povjerenje građana, a istodobno podriva i njihovo povjerenje u demokratske institucije.

 

Ustavni sud nadalje podsjeća na međunarodnu obvezu koje se Republika Hrvatska dužna pridržavati, izrečenu u predmetu Europskog suda za ljudska prava Broniowski protiv Poljske (presuda, veliko vijeće, 22. lipnja 2004., zahtjev br. 31443/96): „184.... imperativ održavanja legitimnog povjerenja građana u državu i pravo koje ona stvara, inherentan vladavini prava, zahtijeva od vlasti da... isprave izvanpravnu praksu (to rectify the extra-legal practices).“

 

Ustavni sud stoga utvrđuje da se u postupcima donošenja zakona u Republici Hrvatskoj moraju poštovati standardi inherentni demokratskim procedurama, osobito široke javne rasprave, kao i duh parlamentarizma izražen u ustavnim postulatima o Republici Hrvatskoj kao demokratskoj višestranačkoj državi u kojoj je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti (članci 3. i 70. Ustava).

 

Ustavni sud ističe da se ovim izvješćem ne odriče pravo zakonodavca da u pojedinim specifičnim situacijama zakon donese po hitnom postupku. Međutim, to mora činiti iznimno, kad za to postoje razlozi propisani u Poslovniku Hrvatskog sabora („samo kada to zahtijevaju interesi obrane i drugi osobito opravdani državni razlozi, odnosno kada je to nužno radi sprječavanja ili otklanjanja većih poremećaja u gospodarstvu“) i kad su ti razlozi opravdani.

 

Nužno je pri tome, bez iznimke, relevantne razloge za donošenje zakona po hitnom postupku podrobno obrazložiti u prijedlogu samog zakona. Nije dostatno samo se pozvati na Poslovnik ili potrebu hitnog postupka opravdati općim, neodređenim ili neuvjerljivim razlozima.

 

Ustavni sud prihvaća da se velik broj prijedloga zakona dosada donosio po hitnom postupku i zbog toga što je bila riječ o prijedlozima zakona kojima se domaće zakonodavstvo usklađivalo s propisima Europske unije (članak 163.a stavak 1. Poslovnika). No, Sud naglašava da se pravilo o „traženju“ hitnog postupka u smislu navedenog članka Poslovnika i u tim situacijama mora tumačiti usko, kad za to stvarno postoje opravdani razlozi.

 

Određenje organskih zakona

 

Prema članku 83. stavak 1. i 2. Ustava, zakone (organski zakoni) kojima se uređuju prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinomglasova svih zastupnika. Organski zakoni kojima se razrađuju Ustavom utvrđene ljudska prava i temeljene slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave, Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

 

U nadležnosti je Ustavnog suda i ocjena suglasnosti zakona s Ustavom s formalnog aspekta, to jest s aspekta postupka njegova donošenja (tzv. ocjena formalne ustavnosti zakona). Prijedlozi za ocjenu formalne ustavnosti pojedinih zakona u praksi Ustavnog suda sve su češći. Ustavni sud u svojoj je dosadašnjoj praksi izgradio temeljna materijalna mjerila za ocjenu ima li neki zakon organsku narav ili ne. Međutim, on nije nadležan za uređivanje postupka u kojem će Hrvatski sabor tijekom donošenja konkretnog zakona pravodobno utvrđivati je li riječ o organskom zakonu ili ne, o kojem zaključku ovisi i većina glasova zastupnika potrebna za njegovo donošenje.

 

Ustavni sud ističe da je općepoznata činjenica da su u dosadašnjoj parlamentarnoj praksi stotine zakona donesene dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika ili većinom glasova svih zastupnika, a da nije bila riječ o organskim zakonima u smislu članka 83. stavaka 1. i 2. Ustava. Drugim riječima, faktična činjenica da je neki zakon donesen većinom propisanom člankom 83. stavkom 1. ili 2. Ustava, u pravnom je smislu irelevantna jer sama ta činjenica ne daje zakonu svojstvo organskog.

 

Tijekom provedbe ustavnosudskih postupaka za ocjenu formalne ustavnosti zakona Ustavni sud uočio je da se organski zakoni spominju samo u članku 164. Poslovnika Hrvatskog sabora. Poslovnik Hrvatskoga sabora ne uređuje postupaku kojem Hrvatski sabor utvrđuje ima li pojedini prijedlog zakona o kojem se raspravlja i odlučuje ustavnopravnu narav organskog zakona ili ne, o čemu izravno i neposredno ovisi i većina glasova zastupnika potrebna za njegovo donošenje. Ne uređuje ni način na koji će ta činjenica biti zabilježena, a ni akt u kojem će biti zabilježena, što su temeljne pretpostavke da bi pojedini zakon dobio službeno svojstvo organskog zakona.

 

Zbog ustavnog značenja te činjenice u postupku ocjene formalne ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom, ali i općeg ustavnog značenja organskog zakonodavstva, Ustavni sud izvješćuje Hrvatski sabor o potrebi dopunePoslovnika u tom pogledu. Nužno je, naime, iz ustavnog poretka ukloniti pravnu neizvjesnost koja danas postoji u tom pitanju, a koja je temeljni uzrok sve češćih osporavanja zakona pred Ustavnim sudom zbog njihove navodne formalne neustavnosti.

 

Stupanje na snagu i pročišćeni tekst Poslovnika Hrvatskog sabora

 

Ustavni sud primjećuje da je Poslovnik Hrvatskog sabora donesen 30. lipnja 2000. (Nar. nov., br. 71 od 19. srpnja 2000.). U članku 272. Poslovnika propisano je da „stupa na snagu danom donošenja a objavit će se u 'Narodnim novinama'.“ Poslovnik je do danas izmijenjen i dopunjen ukupno osam puta. Ustavni sud u svojoj je dosadašnjoj praksi opetovano utvrđivao da Poslovnik Hrvatskog sabora ima snagu zakonai da njegovo donošenje podliježe pravilima propisanim člankom 90. Ustava. Sukladno tome, tek su posljednje (osme) izmjene i dopune Poslovnika Hrvatskog sabora (Nar. nov., br. 81 od 19. srpnja 2012.) uredile stupanje na snagu Poslovnika u skladu s Ustavom. Naime, u članku 61. te Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Hrvatskoga sabora prvi put je bilo propisano: “Ova Odluka stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“.“

 

Zbog dotadašnjih višekratnih izmjena i dopuna, u siječnju 2002. bio je izrađen i pročišćeni tekst Poslovnika Hrvatskog sabora. Slično pročišćenim tekstovima Ustava Republike Hrvatske te zakona i drugih propisa, ni taj pročišćeni tekst nije bio izrađen u skladu s općim pravnim i nomotehničkim pravilima za izradu pročišćenih tekstova.

 

Ustavni sud dosada je Hrvatskom saboru uputio dva izvješća o tom problemu:

– Izvješće o uočenim pojavama neustavnosti u području izrade pročišćenih tekstova zakona, broj: U-X-80/2005 od 1. lipnja 2006. (Nar. nov., br. 64 od 7. lipnja 2006.), i

– Izvješće o ustavnopravno neprihvatljivim učincima pročišćenih tekstova Ustava Republike Hrvatske, ustavnih zakona, zakona, drugih propisa i općih akata, broj: U-X-1435/2011 od 23. ožujka 2011. (Nar. nov., br. 37 od 30. ožujka 2011.).

 

Ustavni sud primjećuje da je poslije posljednjih izmjena i dopuna Poslovnika (srpanj 2012.) Hrvatski sabor utvrdio njegov redakcijski pročišćeni tekst koji je izrađen prema pravilima određenim u izvješćima Ustavnog suda. Ta je činjenica iznimno važna jer pokazuje da parlamentarna praksa počinje uvažavati načelo vjerodostojnosti normativnih tekstova.

 

Pripremila: Ljiljana Drakulić, mag. iur.

  


 

 

11.2.2013

Odgovornost države i

naknada štete u slučaju nepoštivanja prava EU

 

 

 

Odgovornosti države za štetu nastalu uslijed neprimjene ili nepravilne primjene europskog prava jest institut sui generis, koji postoji na razini prava Europske unije. Tužba za naknadu štete neovisno je pravno sredstvo za zaštitu subjektivnih europskih prava, te o povrijeđenoj strani ovisi hoće li u uvjetima kada norma ima izravni učinak tražiti od nacionalnog suda njezinu izravnu primjenu ili naknadu štete.

 

 

Također, moguće je iskoristiti i obje mogućnosti, ako nakon ispunjenja subjektivnog prava u pitanju povodom sudske presude utemeljene na izravnom učinku, pojedinac o čijem se subjektivnom pravu radi i dalje trpi štetu zbog zakašnjelog ostvarenja prava.

 

Budući da niti temeljni ugovori niti sekundarno pravo EU ne spominju pravo pojedinaca da od države traže naknadu štete, čak ni u specifičnim situacijama, a posebice ne kao opće pravo, postavlja se pitanje koje je opravdanje za razvoj ovog načela kroz sudsku praksu. Osnovna je motivacija Europskog suda pravde (u nastavku: Suda) nastojanje da se osigura djelotvornost prava EU. Odgovornost države proizlazi iz činjenice da je država članica odgovorna za stvaranje, ali prije svega implementaciju i primjenu europskog prava.

 

Doktrina odgovornosti država za štetu počinjenu pojedincima neizvršavanjem obveza utemeljenih u pravu EU, počela se razvijati 1991. godine presudom u predmetu Francovich i Bonifaci (C-6/90,C9/90).

 

Sud je, nakon što je podsjetio da pravo EU predstavlja novi pravni poredak čiji su subjekti ne samo države već i pojedinci, objasnio da bi “potpuna učinkovitost prava Zajednice bila bi narušena i zaštita subjektivnih prava koje ono stvara bila bi oslabljena ukoliko pojedincima ne bi bila pružena pravna zaštita kada su njihova prava povrijeđena kršenjem prava Zajednice za koje je odgovorna država članica“.

 

Za naknadu štete pojedincu odgovorna je država kao takva, bez obzira na to jesu li obvezu prekršile zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti. Jednako tako, odgovorne prema pojedincu nisu nužno centralne vlasti, već to mogu biti niže razine vlasti, bez obzira na to radi li se o federalnim ili unitarnim državama, a odgovorna mogu biti ne samo tijela državne uprave, već i druga tijela s javnim ovlastima (tako Sud razlaže i u predmetu C-424/97).

 

Za nastanak odgovornosti države u konkretnom slučaju Sud u nizu predmeta (C-5-94C-178/94, C-179/94, C-188/94, C-189/94iC-190/94) navodi tri osnovna kriterija za određivanje prava na naknadu štete:

 

- da je povrijeđena norma EU prava sa svrhom dodjele subjektivnog prava čiji se sadržaj tom normom može utvrditi;

- da je povreda dovoljno ozbiljna, a ona će to biti uvijek kada država u primjeni prekršene norme nije imala nikakvu ili je imala samo minimalnu diskreciju, dok će u situaciji u kojoj je diskrecija postojala povreda biti dovoljno ozbiljna ako je država očito i teško prekoračila granice te diskrecije;

- da postoji izravna uzročna veza između povrede norme i štete nastale pojedincu.

 

Europski sud ne spominje krivnju kao posebnu pretpostavku odgovornosti, ali je ona jedan od faktora koji nacionalni sudovi mogu uzimati u obzir pri procjeni je li država očito i teško prekoračila granice svoje diskrecije. Naime, u predmetu Brasserie (C-46/93) sud je naveo da se pri procjeni ozbiljnosti povrede može uzeti u obzir jasnoća i preciznost povrijeđenog pravila, mjera diskrecijske slobode ostavljene nadležnim tijelima, je li povreda namjerna ili nenamjerna, je li pogreška u pravu ispričiva ili ne ...

 

Na sva pitanja odgovornosti države za koja Europski sud nije dao odgovor, primjenjuju se nacionalna postupovna i materijalna pravila, ali u granicama koje pravo EU određuje načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Prema načelu ekvivalentnosti, pretpostavke odgovornosti prema nacionalnom pravu ne smiju biti nepovoljnije od onih koje se odnose na slične domaće tužbe. Prema načelu djelotvornosti one ne smiju u praksi ostvarivanje naknade štete činiti nemogućim ili pretjerano teškim.

 

Kada Hrvatska postane članicom EU, europski institut odgovornosti države za štetu postat će dio našeg pravnog poretka jednako kao i ostatak acquis communautaire-a. To znači da će građanin Hrvatske moći pred domaćim sudovima tražiti da mu država naknadi štetu zbog toga što Sabor, Vlada i Ministarstva, druga tijela s javnim ovlastima, sudovi, lokalna zastupnička ili izvršna tijela, nisu izvršili neku obvezu utemeljenu u pravu EU čime je tom građaninu onemogućeno da uživa subjektivno pravo koje mu dodjeljuje norma prava EU.

 

Ustav Republike Hrvatske ne sadrži odredbe o odgovornosti države, odnosno drugih javnopravnih tijela za štetu koja nastane nezakonitim ili nepravilnim radom službenih osoba, već to prepušta zakonskom reguliranju. Temelj za propisivanje te odgovornosti ustavna su načela: vladavina prava, obveza svakoga da se drži Ustava i zakona i poštuje pravni poredak Republike Hrvatske i jednakost svih pred zakonom.

 

Institut odgovornosti države, međutim, nije novina u hrvatskom pravu, budući da odgovornost za protupravnu aktivnost sudova postoji i u kontekstu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

U nizu posebnih zakona (Zakon o sustavu državne upraveZakon o sudovimaZakon o službi u oružanim snagama RHZakon o policijiZakon o državnom odvjetništvu) propisano je da država odgovara za štetu koja nastane trećim osobama u svezi s njihovim radom. Budući da oni u pravilu ne sadrže posebne odredbe koje bi se primjenjivale isključivo na državu kao odgovornu osobu, na te se slučajeve primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku i Zakona o obveznim odnosima, koji kao način popravljanja imovinske štete određuje uspostavu prijašnjeg stanja i naknadu u novcu (članak 1085. ZOO). Za popravljanje neimovinske štete, primjerice, predviđa objavljivanje presude ili ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena i dodjeljivanje pravične novčane naknade (članak 1099. i 1100. ZOO).

 

Važno je napomenuti da će Republika Hrvatska temeljem načela ekvivalentnosti i djelotvornosti procesnu autonomiju moći iskoristiti samo ako u slučaju povrede prava EU hrvatsko pravo bude jednako povoljno ili povoljnije od prava koje se inače primjenjuje na slične nacionalne tužbe, te ako ostvarivanje prava na naknadu štete ne bude učinjeno gotovo nemogućim ili pretjerano tegobnim.

 

Danijela Damjanović, dipl. iur 

 

 


26.6.2013

Definiranje pojma „radnik“ u europskom pravu

 

 

 

Sloboda kretanja radnika druga je od četiri osnovne tržišne slobode, uz slobodu kretanja robe, slobodu pružanja usluga i poslovnog nastana te slobodu kretanja kapitala. Sloboda kretanja radne snage predstavlja obavljanje nesamostalnog i plaćenog rada u drugoj državi članici EU.

 

 

Članak 45. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije (UFEU) jamči slobodu kretanja radnika unutar Europske unije. Detaljnije su njihova prava utvrđena Smjernicom 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država.

 

U osnovi, sloboda kretanja radne snage uključuje zaštitu od diskriminacije temeljem državljanstva u pogledu zaposlenja, naknade i drugih uvjeta rada i zaposlenja. Radnicima unutar EU jamči se: pravo na prihvaćanje ponude za zaposlenje, pravo na slobodu kretanja u svrhu prihvaćanja ponude za zaposlenje, pravo boravka u državi u kojoj rade pa i pravo na ostanak u toj državi i po prestanku zaposlenja te puno ostvarenje svih prava iz rada i socijalne sigurnosti. Značajna prava uživaju i ovisni članovi obitelji radnika, koji također imaju pravo useljavanja i školovanja.

 

S obzirom na navedena prava, vrlo je važno kome se sve može odobriti status „radnika“. Prvi uvjet da bi se osoba mogla pozivati na prava koja su joj zajamčena člankom 45. UFEU-a i Smjernicom 2004/38/EZ je da postoji prekogranični element. To znači da osoba koja je državljanin jedne države članice odlazi raditi ili tražiti posao u drugu državu članicu. Ako nema prekograničnog elementa, primjenjuje se nacionalno pravo.

 

Pojam „radnik“ ima drugačiju interpretaciju u nacionalnom pravu svake države članice. Tako u Hrvatskoj Zakon o radu u članku 2. stavak 1. propisuje da je radnik fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca. Pristupom Republike Hrvatske u Europsku uniju pojam radnik bit će određen nacionalnim zakonodavstvom, ali će biti i podložan tumačenju Direktiva i drugih akata kojima se želi ostvariti što bolja i učinkovitija zaštita radnika.

 

Sudska zaštita Europskog suda pravde (Sud) pokazala se važnom u definiranju koncepta slobode kretanja radne snage. Sud je u značajnom broju slučajeva presude temeljio na pravnim načelima EU, polazeći od važnosti poštivanja ekonomskih sloboda za nastavak integriranja. Time je postao učinkovita zaštita od različitih vrsta diskriminacije kojima radnik iz neke druge države članice može biti izložen. Tako danas imamo vrlo široko shvaćanje pojma „radnik“ u Europskom pravu. Tumačenje definicije „radnika“ prepušteno je Sudu iz bojazni da ako bi se definiranje pojma "plaćeni radnik" i "radnik asimiliran u državu članicu" prepustilo nacionalnim pravima država članica, svaka bi država članica mogla svojevoljno mijenjati značenje pojma radnik i time eliminirati zaštitu koja je Ugovorom dodijeljena određenim kategorijama osoba.

 

U nastavku ćemo kroz primjere sudske prakse prikazati kako je Sud postepeno tumačio i proširivao definiciju pojma „radnik“.

 

U jednoj od svojih ranijih presuda Hoekstra (C-75/63), Sud je utvrdio kako tumačenje pojma „radnik“ spada isključivo u nadležnost EU te ne ovisi o nacionalnom tumačenju tog pojma. Nadalje u ovoj presudi razlaže kako zaštićeni radnik nije isključivo onaj koji je trenutno zaposlen. Ugovor ne ograničava zaštitu samo na zaposlenog radnika nego je proširuje i na nezaposlenog radnika koji je sposoban zaposliti se na drugom radnom mjestu.

 

Sljedeća bitna presuda je Levin (C-53/81), u kojoj je Sud proširio svoje tumačenje pojma „radnik“. U ovom slučaju radilo se o Britanskoj državljanki koja je bila u radnom odnosu s nepunim radnim vremenom, te joj stoga Nizozemska nije htjela produžiti boravišnu vizu smatrajući da ne ispunjava uvjete da bi je se smatralo „radnikom“ prema važećim europskim pravilima, ponajprije stoga što su smatrali kako je radnik samo osoba koja radi puno radno vrijeme i koja na tom poslu dobiva naknadu u određenoj visini. Sud je pak u ovom slučaju presudio kako se tumačenje je li neka osoba radnik ili ne, ne može vezati uz visinu naknade koju dobiva ili duljinu radnog vremena. Sud smatra da je dovoljno utvrditi kako osoba u državi članici domaćinu obavlja djelotvornu i stvarnu aktivnost kao zaposlenik.

 

Mnoge države članice opirale su se ekstenzivnom tumačenju pojma radnika zbog straha da će se mobilnost radnika konzumirati samo zbog stjecanja odnosno ostvarivanja određenih socijalnih prava. Međutim, Sud svojom praksom ne isključuje radnike s nepunim radnim vremenom, budući da bi na taj način bile isključene od zaštite osobe koje traže zaposlenje u punom radnom vremenu, ali moraju prihvatiti ono u nepunom zbog nedostatka drugih poslova.

 

Tako je, u predmetu Kempf (C 139/85) Sud istaknuo da su radnici koji rade s nepunim radnim vremenom i čija su primanja ispod razine nužne za preživljavanje, također radnici u smislu prava Unije. Zadržavaju status radnika, čak i ako podnesu zahtjev za novčanom pomoći iz javnih fondova kojima bi to, uz njihovu plaću, bio dodatan izvor prihoda nužan za preživljavanje.

 

Presuda u slučaju Lawrie-Blum (C 66/85) bitna je jer je u njoj Sud definirao koji su elementi bitni za dobivanje statusa radnika. Radnik je dakle, prema ovoj presudi, osoba koja „u određenom vremenskom razdoblju, pruža usluge drugoj osobi, djelujući po njezinim uputama, te da u zamjenu za to dobiva naknadu“.

 

Konačno, u presudi Trojani (C 456/02), Sud je istaknuo da “sui generispriroda radnopravnog odnosa temeljem nacionalnog prava, razina produktivnosti određene osobe, izvor prihoda iz kojih se isplaćuje naknada za rad ili ograničena razina naknade za rad, ne mogu biti mjerodavni pri određivanju je li neka osoba radnik u svjetlu europskog prava.”

 

Presude u predmetima LevinKempf te Lawrie-Blum do danas su ostale ključni autoritet u tumačenju pojma „radnik“ prema članku 45. UFEU. Sud je, dakle, zauzeo stajalište kako je sloboda kretanja radnika jedan od temelja EU. Stoga se pojam radnika u pravu EU veoma široko tumači, a sve u svrhu što opsežnije i bolje zaštite radnika. S druge pak strane, iznimke i odstupanja od principa slobode kretanja radnika moraju se tumačiti vrlo strogo i usko.

 

Zaključno, može se reći da je radnik svaka osoba koja obavlja ekonomske aktivnosti na učinkovit i stvaran način uz isključenje aktivnosti od malog značaja koje se tretiraju kao isključivo beznačajne i sekundarne. Bitni elementi za određivanje može li se određena osoba smatrati radnikom su, sukladno praksi Suda, da osoba za određeno vremensko razdoblje obavlja određenu djelatnost za drugu osobu i prema njezinim uputama te zauzvrat dobiva naknadu za rad.

 

Danijela Damjanović, dipl. iur 

 
 


14.8.2013

Što je Europska kartica zdravstvenog osiguranja i kako je koristiti?

 

 

U javnosti je zadnjih mjeseci bilo dosta govora o jednoj novoj kartici zdravstvenog osiguranja koja će hrvatskim državljanima omogućiti određeno korištenje zdravstvenih usluga u Europskoj uniji, pa u nastavku čitatelje upoznajemo s Europskom karticom zdravstvenog osiguranja i opsegom zdravstvenih usluga koje omogućava.

 

Europska kartica zdravstvenog osiguranja (dalje: EKZO) je besplatna kartica koja u državama članicama EU omogućava korištenje zdravstvenih usluga koje su s medicinskog gledišta nužne, uzimajući u obzir prirodu usluga i dužinu očekivanog boravka, a kod ugovornih pružatelja zdravstvenih usluga.

 

Treba naglasiti da EKZO nije alternativa putnom osiguranju. Ona ne pokriva troškove privatne zdravstvene zaštite ili troškove poput spašavanja pacijenta prilikom nezgode na skijalištu, zračni prijevoz natrag u domovinu ili ukradeno ili izgubljeno vlasništvo. Stoga je preporučljivo uz EKZO imati i odgovarajuće putno osiguranje.

 

Da bi se ishodio EKZO, treba se (a misli se pritom na sve osobe koje imaju uredno utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju) podnijeti zahtjev ili putem web portala ili u najbližem regionalnom uredu/područnoj službi.

 

Ono što vjerojatno sve najviše zanima jest što sve pokriva EKZO.Dakle, EKZO pokriva troškove neodgodive zdravstvene zaštite, za koju liječnik zdravstvene ustanove kojoj se u inozemstvu javite kaže da se ne može odgoditi do vašeg planiranog povratka u Hrvatsku. Neodgodiva zdravstvena zaštita bit će i zdravstvena zaštita u vezi s kroničnim ili postojećim bolestima ako cilj putovanja nije liječenje (primjerice, kontrola visokog tlaka), te zdravstvena zaštita u vezi s trudnoćom i rođenjem djeteta, ako cilj privremenog boravka u inozemstvu nije upravo porod. Također, neodgodive zdravstvene usluge su npr. i dijaliza, terapija kisikom, tretmani za astmu, no radi korištenja tih usluga prethodno se treba dogovoriti sa zdravstvenom ustanovom države u koju se namjerava otputovati.

 

Kako je ranije spomenuto, EKZO nije alternativa putnom osiguranju te ne pokriva troškove planiranog liječenja. EKZO nije putno osiguranje i ne pokriva troškove zdravstvene zaštite korištene kod privatnih pružatelja zdravstvenih usluga. Ujedno ne pokriva putne troškove prilikom povratka u Hrvatsku, a nakon nastanka osiguranog slučaja.

 

EKZO se koristi izravno kod ugovornih pružatelja zdravstvenih usluga pod istim uvjetima i po istoj cijeni kao da ste osigurani u državi boravka. To znači da ćete možda morati osobno snositi iznos sudjelovanja u troškovima zdravstvene zaštite (participacija), ako se sudjelovanje naplaćuje u državi boravka za zdravstvene usluge koje su pružene. Ako se unatoč posjedovanju EKZO-a moraju platiti neke zdravstvene usluge u Europskoj uniji, domaći osiguranik ima pravo na povrat tih sredstava ako se radilo o zdravstvenim uslugama neodgodive naravi koje su pružene od strane ugovornog pružatelja zdravstvene usluge, a zahtjev se podnosi HZZO-u nakon povratka u Hrvatsku.

 

EKZO se izdaje vrlo jednostavno. Najjednostavnije je podnijeti zahtjev putem web portala HZZO-a. Također, može se podnijeti osobno u nadležnom regionalnom uredu ili područnoj službi HZZO-a, a u roku od 8 dana od dana predaje zahtjeva može se osobno preuzeti.

 

HZZO na svojim internetskim stranicama navodi da EKZO vrijedi „u pravilu godinu dana“. Treba napomenuti da osobe koje izgube status osigurane osobe HZZO-a, EKZO moraju odmah vratiti HZZO-u. U slučaju krađe ili izgubljene kartice, potrebno je odmah prijaviti gubitak ili krađu HZZO-u. U tom slučaju izdat će se Certifikat koji privremeno zamjenjuje EKZO. 


 

 

 

 

3.9.2013.

Pravo na spajanje obitelji

 

Jedna od četiriju sloboda u kojoj uživaju građani Europske unije je slobodno kretanje radnika. Ona uključuje pravo radnika na kretanje i boravak, pravo na ulazak i boravak članova njegove obitelji te pravo na rad u drugoj državi članici. Za sva navedena prava vrijede određena ograničenja, posebno u pogledu prava na ulazak i boravak te prava na zapošljavanje u javnom sektoru.

 

 

Temeljno je pravo građana Unije da, u slučaju postojanja prekograničnoga elementa, na temelju prava EU-a najuži članovi njihovih obitelji steknu određena prava kao što su pravo ulaska, boravišta, zaposlenja i obrazovanja u državi članici domaćinu.

 

Prve mjere vezane uz slobodu kretanja ljudi, usvojene prije više od 40 godina (Uredba 1612/68 o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice), uključivale su pravo radnika, državljana Unije, da ga u preseljenju u drugu državu članicu prati ne samo bračni drug i djeca mlađa od 21 godine, već i ovisna punoljetna djeca kao i ovisni roditelji i bake i djedovi. Pri tome je nacionalnost članova obitelji potpuno nerelevantna.

 

Članovi obitelji, državljani trećih država, imaju pravo boravišta sve dok to pravo ima i osoba kojoj su se pridružili, pod istim uvijetima kao i ta osoba, te pravo na obrazovanje i zaposlenje.

 

Smjernica Vijeća 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji iz 2003. godine propisuje minimalnu razinu prava u pitanju sjedinjenja obitelji građana trećih zemalja. Smjernica osigurava bolju imigracijsku politiku koja će građanima trećih zemalja osigurati prava i obveze slične onima koje uživaju državljani Unije. Određuje zajedničke standarde za imigrante i izbjeglice koji su smješteni u zemljama članicama EU, prema kojima imaju pravo u mjesto zakonitog boravišta dovesti bračne partnere i djecu. Ipak, ulazak u zemlju članicu moguće je ne odobriti članovima obitelji zbog sigurnosnih ili zdravstvenih razloga. Važno je također napomenuti da se u onim državama članicama koje su prije usvajanja Smjernice imale povoljnije nacionalno zakonodavstvo koje je uređivalo pitanje spajanja obitelji od mjera koje ona propisuje, zakonski tekstovi ne smiju mijenjati na štetu državljana trećih zemalja.

 

Paradoksalno je da u mnogim državama članicama državljani Unije koji žive u drugoj državi članici uživaju veća prava od državljana države domaćina. Europsko pravo osigurava pravo na spajanje obitelji samo u slučajevima gdje postoji prekogranični element, dok se na državljane države domaćina primjenjuje nacionalno pravo koje je često puno striktnije od EU prava.

 

Europska konvencija o ljudskim pravima također je primjenjiva u ovim situacijama, budući da omogućava pravo na brak i osnivanje obitelji (članak 9.) i pravo na poštivanje obiteljskog života (članak 7.), te štiti prava djece (članak 24.), osobito pravo na održavanje kontakta s oba roditelja (članak 24/3). 

 

Europski sud pravde, kao i u mnogim drugim slučajevima, uvelike je utjecao na način interpretiranja prava dodijeljenih Smjernicom 2003/86/EZ.

 

Pravo članova obitelji, koji su državljani trećih država, da uđu i borave u nekoj državi članici ne ovisi o tome kako su ušli u zemlju domaćina. Pravo pripada i osobama koje su ušle na ilegalan način.

 

PRIMJER: Slučaj Metock and Others ticao se državljanina treće države koji je ujedno bračni drug državljanke Unije, a bračni par je živio u Irskoj. Irska vlada tvrdila je da državljanin treće države mora imati zakonito boravište u državi članici kako bi mogao uživati prava koja proizlaze iz Smjernice 2004/38/EZ o pravu državljana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država, te se stoga pravo na slobodan ulazak i boravište ne bi strebalo odobriti onima koji su ušli u zemlju domaćina prije nego su postali supružnici državljana EU. Europski sud pravde (Sud) presudio je kako država članica ne smije uskratiti pravo na spajanje obitelji samo iz razloga što državljanin treće države nije imao zakonito boravište u trenutku sklapanja braka.

 

Naknadno je Sud, pod nekim uvjetima, proširio primjenu prava i sloboda koja se jamče EU državljanima i na njihove bračne drugove koji su državljani trećih država.

 

PRIMJER: Slučaj Carpenter ticao se supruge Britanskog državljanina koja je sama bila državljanka treće države. Njezin je suprug pružao usluge u drugim državama članicama. Supružnici su uspješno argumentirali da se gospođi Carpenter mora odobriti boravište u Velikoj Britaniji, uz supruga, iako u ovom slučaju ne postoji prekogranični element, budući da ako bi se njoj takvo pravo uskratilo, gospodin Carpenter ne bi mogao ostvariti svoju slobodu pružanja usluga u drugim državama članicama. Naime, gospođa Carpenter brinula se o njegovoj djeci i kućanstvu. Dakle, Sud je iskoristio pravo na slobodu kretanja usluga koju jamči članak 56. UFEU kako bi omogućio ostvarenje prava na spajanje obitelji iako u ovom slučaju ne postoji prekogranični element.

 

Sud također prepoznaje da pod nekim okolnostima dodjeljivanje prava na boravište državljanima trećih država može biti vezano izravno uz prava koja proizlaze iz članka 20. UFEU-a o državljanstvu EU, dakle bez povezanosti uz prava na slobodu kretanja.

 

PRIMJER: Ruiz Zambrano – Sud je utvrdio kako državljanima treće države, koji su roditelji maloljetnika Belgijske nacionalnosti, mora biti dodijeljeno pravo boravišta i rada u Belgiji kako bi mogli živjeti i uzdržavati svoju djecu, državljane EU.

 

Hrvatsko zakonodavstvo usklađeno je sa Smjernicom 2003/86 o pravu na spajanje obitelji. Prije svega, članak 56. Zakona o strancima utvrđuje tko se uopće smatra članom uže obitelji. Nadalje, članak 61. daje članovima obitelji državljana trećih država, kojima je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, pravo na obrazovanje, daljnje usavršavanje, zapošljavanje i samozapošljavanje. Državljani trećih država, kojima je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s državljaninom treće države na stalnom boravku, ne trebaju radnu ili poslovnu dozvolu.

 

Glava X. Zakona uređuje pitanja ulaska, boravka i rada državljana Unije te njihovih članova obitelji koji su državljani trećih država. Članak 162. određuje koje se kategorije osoba smatraju članovima obitelji građana EU i zato se mogu pozvati na pravo na spajanje obitelji, a člankom 153. utvrđeno je kako se navedenim kategorijama ljudi odobrava pravo boravka i rada u Republici Hrvatskoj. Time je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa Smjernicom Vijeća 2004/38 od 29.4.2004. godine o pravu državljana Unije i članova njihovih obitelji o slobodi kretanja i boravka na području države članice.

 

Danijela Damjanović, dipl. iur.

 



 


18.11.2013

Rad državljana država članica Europske unije

i članova njihovih obitelji

 

Na temelju članka 236. Zakona o strancima, Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o privremenoj primjeni pravila o radu državljana država članica Europske unije i članova njihovih obitelji, koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013., a njome je reguliran rad državljana one države članice Europske unije koja na rad državljana Republike Hrvatske i članova njihovih obitelji primjenjuje nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma.

 

Naime, odredbom članka 236. Zakona o strancima propisano je da u skladu s odredbama Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, Vlada Republike Hrvatske može i nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji uredbom propisati primjenu pravila o radu državljana država članica Europske unije i članova njihovih obitelji koje su na snazi do trenutka potpisivanja Ugovora o pristupanju, u odnosu na državljane onih država članica koje će primjenjivati nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma, za vrijeme trajanja primjene takvih mjera.

 

Pritom treba reći da se pravila o navedenom radu, koja se primjenjuju na državljane država članica Europske unije, na jednak način primjenjuju i na članove njihovih obitelji koji su državljani trećih država.

 

U odnosu na rad državljana država članica Europske unije i članova njihovih obitelji bez obzira jesu li državljani država članica Europske unije ili trećih država, primjenjivat će se istovrsne mjere temeljene na uzajamnosti. Te mjere primjenjuju se na rad državljana država članica Europske unije i članova njihovih obitelji sve dok države članice Europske unije budu primjenjivale istovrsne nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma u odnosu na rad državljana Republike Hrvatske i članova njihovih obitelji.

 

Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji propisano je da će stupanjem na snagu Ugovora sadašnje države članice moći primjenjivati nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma, a koje uređuju pristup hrvatskih državljana njihovim tržištima rada. Isto tako, dana je mogućnost da Republika Hrvatska može zadržati na snazi istovrsne mjere u odnosu na državljane dotične države članice koja primjenjuje nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma u odnosu na državljane Republike Hrvatske u utvrđenim prijelaznim razdobljima.

 

Stoga je Republika Hrvatska, imajući među ostalim u vidu i stanje na domaćem tržištu rada, privremeno ograničila zapošljavanje onih državljana država članica Europske unije ako su njihove države članice zbog zaštite svog tržišta rada uvele prijelazna razdoblja za Republiku Hrvatsku.

 

Uredbom je rečeno i to da će popis navedenih mjera s ograničenjima zapošljavanja u Republici Hrvatskoj biti objavljen na web stranicama Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Na web stranicama Ministarstva rada i mirovinskog sustava nalazi se popis ograničenja koje je Republika Hrvatska, prema načelu uzajamnosti, uvela za sve države koje su hrvatskim radnicima uvele ograničenja i prijelazna razdoblja.

 

Ministarstvo rada i mirovinskog sustava također je navelo da državljani država članica Europske unije na koje se primjenjuje Uredba, svoj radnopravni status u Republici Hrvatskoj mogu regulirati sukladno odredbama Zakona o strancima, na sljedeći način:

 

- ako žele raditi do 90 dana godišnje, na temelju potvrde o prijavi rada, odnosno sukladno odredbi članka 82. i članka 83. Zakona o strancima,

- ako žele raditi duže od 90 dana godišnje te zasnivaju radni odnos u Republici Hrvatskoj, državljani država članica Europske unije i članovi njihovih obitelji moraju podnijeti zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad sukladno odredbi članka 76. Zakona o strancima ili zahtjev za dozvolu za boravak i rad izvan godišnje kvote sukladno članku 82. stavku 2. Zakona o strancima.

 




 


18.2.2014

Europski sud pravde vs Europski sud za ljudska prava

 

 

Slični nazivi ovih dvaju veoma bitnih sudova koji djeluju na području Europe mogli bi potencijalne korisnike dovesti u zabludu. Stoga ćemo u članku pojasniti njihove manje sličnosti i uistinu velike razlike, kako bismo naglasili da osim sličnih naziva, nemaju mnogo dodirnih točaka u svojim zadaćama, nadležnosti, podrijetlu ni funkcionalnostima.

 

Prva i osnovna razlika među Sudovima je da je Europski sud pravde najviša sudska instanca u Europskoj uniji sa sjedištem u Luxembourgu, dok Europski sud za ljudska prava, čije je sjedište u Strasbourgu, uopće nije sud EU već sud međunarodne organizacije Vijeće Europe. Samim time jasno je da se razlikuju i u članstvu. Tako sve članice EU i njihove građane štiti Europski sud pravde, dok se nadležnost Europskog suda za ljudska prava proteže na gotovo dvostruki broj država šire europske regije, odnosno na sve države koje su ratificiraleKonvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na temelju koje je on i osnovan.

 

Nadalje, postoje razlike i u nadležnosti Sudova. Nadležnost Europskog suda pravde očituje se u rješavanju predmeta usporedno s nacionalnim sudovima te o odluci Suda često ovisi krajnji ishod i ostvarenje subjektivnih prava pred nacionalnim sudovima. Za razliku od njega, nadležnost Europskog suda za ljudska prava supsidijarna je, što znači da odlučuje u postupcima gdje su strankama prethodno povrijeđena prava, a iscrpile su sve mogućnosti pred domaćim sudovima, što uključuje sve instance sudova i sve pravne lijekove domaćeg zakonodavstava.

 

Europski sud pravde tumači odredbe Osnivačkih ugovora i cjelokupno pravo EU te osigurava uniformnost tumačenja i primjene tog prava u svim državama članicama. On štiti subjektivna prava pojedinaca koja mogu biti povrijeđena od strane države ili nekom odlukom tijela EU. Europski sud za ljudska prava zadužen je za provedbu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dakle zaštite ljudskih prava, jačanje demokracije i funkcioniranje pravne države na europskom kontinentu. Mogu mu se obratiti one osobe koje smatraju da im je nacionalnim zakonodavstvom povrijeđeno ili uskraćeno neko od prava i temeljnih sloboda zajamčenih Konvencijom. Tumačenje prava EU koje daje Europski sud pravde obvezno je za sve države članice EU, dok su odluke koje donosi Europski sud za ljudska prava pravno obvezujuće samo za države na koje se ta odluka odnosi.

 

Već smo spomenuli da je Europski sud za ljudska prava utemeljen na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S druge strane, zaštita tih prava i sloboda u EU zajamčena je Poveljom temeljnih prava Europske unije. Dokument koji nalikuje ustavu, a građanima EU jamči temeljna ljudska prava, bio je zamišljen kao dio Europskog ustava, a s obzirom da on nikada nije zaživio, Povelja je, sve do trenutka kada je na snagu stupio Lisabonski sporazum, bila dokument bez pravno obvezujuće snage.

 

Možemo zaključiti da se osim u sličnim nazivima i osnovnoj funkciji zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda pojedinaca, ovi Sudovi u mnogočemu razlikuju. Kako bi se uklonili potencijalni sukobi među njima, Lisabonskim ugovorom propisano je da će EU pristupiti Konvenciji te bi time Europski sud za ljudska prava mogao postati krajnja instanca u odlučivanju jesu li građanima prekršena subjektivna prava od strane EU. Proces je pokrenut 2007. godine, ali je u međuvremenu zaustavljen pod utjecajem Velike Britanije i Francuske. Nedavno je ponovo pokrenut te se očekuje potpisivanje dokumenta kojim bi EU pristupila Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Karla Štingl, univ. spec. europskih studija

 




30.5.2014

Zaštita ljudskih prava u Europskoj uniji

 

Ljudska prava u Europskoj uniji univerzalna su i nedjeljiva. Politikom ljudskih prava EU aktivno promiče i štiti temeljna ljudska prava kako unutar svojih granica, tako i u odnosima s trećim zemljama. Pritom se prvenstveno štite socijalna, ekonomska, građanska politička i kulturna prava.

 

Osnivački ugovori (Pariški ugovor iz 1951. i Rimski ugovori iz 1957.), nisu sadržavali odredbe o zaštiti ljudskih prava, već je njihova zaštita bila prepuštena nacionalnim ustavima i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija).

 

Također ni Europski sud pravde (Sud), u svojim ranim presudama (npr. slučaj1/58 Stork ) nije pokazao interes za zaštitom temeljnih prava. Tek je desetak godina kasnije Sud u slučaju 29/69 Stauder nametnuo dužnost zaštite ljudskih prava, koja su ugrađena u pravni poredak EU. Time je ljudskim pravima osigurana sudska zaštita i na razini EU, a ne samo na razini nacionalnih sudova, kao do tada. Temeljna ljudska prava priznata su kao opća načela prava tek kroz praksu Suda u predmetu 4/73 Nold.

 

U slučaju 11/70 Internationale Handelsgesellschaft, Sud utvrđuje zaštitu osnovnih ljudskih prava tako što potvrđuje da je poštivanje temeljnih prava sadržano u općim pravnim načelima koje štiti Sud. Tek je Amsterdamskim ugovorom iz 1997. godine propisano da se Unija temelji na osnovnim pravima i slobodama te da EU jamči zaštitu ljudskih prava u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i s ustavnim tradicijama država članica.

 

Unutar svojih granica, EU naročito posvećuje pažnju zaštiti ljudskog dostojanstva, što podrazumijeva borbu protiv trgovanja ljudima i zabranu mučenja, te zaštiti slobode, čime se štite osobni podaci, azil, gospodarstvo, prava radnika i obrazovanje.

 

Što se tiče zaštite ljudskih prava u odnosima prema trećim državama, poseban naglasak je stavljen na ukidanje smrtne kazne, borbu protiv torture i lošeg postupanja, borbu protiv rasizma i ksenofobije, nadgledanje izbora, kao i borbu protiv ratnog zločina i genocida. Kao ključan element sporazuma o trgovini i suradnji s trećim zemljama 1992. uvedena je klauzula, tzv. human rights clausetemeljem koje u slučaju da određena zemlja ne poštuje temeljna ljudska prava, može doći do suspenzije trgovinskih povlastica odnosno do smanjenja ili obustave programa pomoći.

 

Temeljna ljudska prava u EU utvrđena su u jedinstvenom tekstu na sastanku Europskoga vijeća u Nici 2000. godine prihvaćanjem Povelje EU-a o temeljnim pravima. Povelja sve do 2007. godine nije bila pravno obvezujuća za države članice te je imala samo ulogu deklaracije o pravima, kada je odlučeno da će pravnu snagu dobiti stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora. Dakle od 1. prosinca 2009. Povelja čini dio primarnog zakonodavstva EU. Člankom 6. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji propisano je da „Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima […], koja ima istu pravnu snagu kao Ugovori.” Poveljom se uređuju temeljna prava koja Europska unija i države članice moraju poštovati pri provedbi prava EU-a.

 

Kao savjetodavno tijelo institucijama EU i državama članicama u pripremi i primjeni odredaba o zaštiti ljudskih prava u EU, osnovana je 2007. godine Agencija za temeljna prava.

 

Ugovorom iz Maastrichta (1992.) osnovana je institucija Europskog ombudsmana. Njegova uloga je zaštita građana u slučaju nepravilnosti u postupanju institucija i tijela EU, osim Europskog suda pravde i Općeg suda. Nepravilnosti u postupanju mogu se sastojati od administrativnih nepravilnosti, diskriminacije, zloupotrebe ovlasti, nepružanja informacija, neopravdanih kašnjenja itd. On djeluje kako na vlastitu inicijativu, tako i povodom pritužbi koje podnose građani EU. Ombudsman bi trebao djelovati neovisno i nepristrano.

 

Sve države članice EU potpisnice su Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok sama EU još nije. Službeni pregovori o pristupanju EU Konvenciji počeli su još 2010. godine. Što se njezinog pristupanja Konvenciji tiče, postojao je veći broj prepreka, od kojih su one formalne u međuvremenu otklonjene, kako od strane EU tako i od strane Vijeća Europe. Naime, EU nije imala pravnu osobnost, što je preduvjet koji Vijeće Europe propisuje. To je otklonjeno Lisabonskim ugovorom kojim je EU stekla pravnu osobnost. S druge pak strane, Konvencijom je propisano da je otvorena za potpisivanje članicama Vijeća Europe, čije članice mogu biti samo države. Također je i ta prepreka naknadno uklonjena. Sve dok i sama EU ne postane potpisnicom Konvencije, pojedinci se ne mogu koristiti mehanizmima zaštite koje predviđa Konvencija, ako su njihova prava povrijeđena od strane EU, što znači da EU ne može biti tužena pred Europskim sudom za ljudska prava zbog povrede Konvencije.

 

Što se Republike Hrvatske tiče, ona je potpisnica Konvencije te je pristupom Europskoj uniji Povelja postala dio pravnog poretka RH. Temeljne vrijednosti i prava EU, poput poštivanja ljudskog dostojanstva, sloboda, demokracija, jednakost, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, kao i prava manjina sadržana su u Ustavu RH.

Karla Štingl, univ.spec. europskih studija




5.9.2014

Opća načela prava u Europskoj uniji

 

Opća načela prava predstavljaju pravne norme koje omogućavaju rješavanje sporova za koje ne postoji jasno, bezuvjetno i precizno pisano pravno pravilo. Načela se utvrđuju kroz praksu Suda Europske unije te spadaju, zajedno s pravnim običajima i sporazumima među državama članicama, u sferu nepisanih izvora prava. Ona se, uz Ugovore Europske unije s kojima čine primarno pravo EU, nalaze na samom vrhu hijerarhije pravnih normi, ispred međunarodnih sporazuma i sekundarnog prava EU.

 

Činjenica da se radi o nepisanim izvorima prava ne umanjuje njihovu važnost, s obzirom na to da opća načela imaju vrlo bitnu ulogu u pravu i pravnoj praksi EU. Naime, njima se nerijetko popunjavaju pravne praznine ili se njima odgovara na pitanja proizašla iz tumačenja postojećih zakona. Dakle, u nedostatku konkretnih pravnih pravila, suci, vodeći se određenim vrijednostima koja su primjenjiva u danoj pravnoj situaciji, stvaraju opća načela prava. Njihov temelj nalazi se u načelima koja su zajednička pravnim sustavima država članica.

 

Njihova pravna snaga očituje se u tome da pravo koje je suprotno općim načelima može biti poništeno pred Sudom Europske unije (Sud), a nacionalno pravo koje bi bilo u suprotnosti s općim načelima prava EU, nacionalni sudovi dužni su izuzeti iz primjene.

 

Utvrđujući opća načela prava, Sud se vodi pravnim porecima država članica i međunarodnim konvencijama koje su potpisale države članice EU. Poseban naglasak stavljen je na načela preuzeta iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je sklopljena 1950. godine u sklopu Vijeća Europe. Zaštita temeljnih prava kao osnovno načelo EU najvažniju potvrdu dobila je uvrštavanjem Povelje ljudskih prava EU u Lisabonski ugovor. Tako su kroz praksu Suda, temeljna prava priznata kao opća načela prava Europske unije.

 

Slijedom navedenog, među najvažnijim načelima koje je utvrdio Sud, svakako moramo izdvojiti zaštitu osnovnih ljudskih prava. Sud je u slučaju (11/70) Internationale Handelsgesellschaft naglasio da poštivanje temeljnih prava mora biti osigurano unutar strukture i ciljeva EU jer čini sastavni dio općih pravnih načela.

 

Načela pravne sigurnosti i neretroaktivnosti Sud je kao opća pravna načela uveo u slučaju (80/86) Kolpinghuis. Prema tome, nacionalni sud ima obvezu svoje nacionalno pravo interpretirati u svjetlu teksta i svrhe direktive, ali ne i protivno općim pravnim načelima, dakle nije dozvoljena interpretacija contra legem.

 

Nadalje, načelo zabrane diskriminacije Sud navodi u slučaju (C 184/99) Grzelczyk, dok je načelo ravnopravnosti pojašnjeno u slučaju (43/75) Defrennekroz načelo jednakosti plaća između žena i muškaraca.

 

Načelo proporcionalnosti, kao također jedno od temeljnih načela, utvrđeno je u slučaju (C 210/03) Swedish Match. Načelo proporcionalnosti obvezuje institucije EU da prilikom postizanja ciljeva navedenih u ugovorima o EU, moraju paziti da su mjere koje uvode putem pravnih akata EU prikladne za ostvarivanje željenog cilja i ne smiju prelaziti ono što je nužno da taj cilj ostvare.

 

Ulaskom država u EU, članice prenose dio svojih suverenih ovlasti na Uniju sukladno Osnivačkim ugovorima, nad čijom izmjenom države članice zadržavaju kontrolu. EU može donositi odluke samo u područjima u kojima su države takvu ovlast na nju prenijele čime se iskristaliziralo načelo dodijeljenih ovlasti.

 

Sud Europske unije do sada je identificirao velik broj načela od kojih još svakako moramo napomenuti načelo nadređenosti prava EU. Naime, pristupanjem države u članstvo Europske unije, nacionalni sudovi dužni su se suzdržati od primjene određene nacionalne norme koja je protivna odredbama kojima se jamče četiri temeljne tržišne slobode. Umjesto toga, države su dužne primijeniti neku drugu nacionalnu normu koja nije u sukobu s europskom, odnosno izravno primijeniti europsku normu, što nas dovodi do načela izravnog učinka, navedenog u slučaju (C-405/98) Gourmet.

 

Uz navedena opća pravna načela, postoji još čitav niz općih načela prava koja je Sud utvrdio kroz svoju praksu i koja primjenjuje prilikom rješavanja slučajeva koji slijede. Opća pravna načela imaju visoku poziciju na hijerarhijskoj ljestvici pravnih izvora te su pravno obvezujuća od trenutka njihova utemeljenja od strane Suda Europske unije.

Karla Štingl, univ. spec. europskih studija




8.12.2014

Izdavanje EU potvrde

 

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju za hrvatske građane otvorilo se europsko tržište rada, a europskim državljanima otvoren je pristup hrvatskom tržištu rada. Mogućnost rada i zapošljavanja jedan je od važnijih elemenata integracije inozemnih državljana u određenoj zemlji. Pri tome im je važno osigurati mogućnost zapošljavanja u skladu s njihovim kvalifikacijama, radnim iskustvom i interesima, pod jednakim uvjetima koje moraju ispunjavati i državljani zemlje domaćina.

 

Radi neometanog pružanja usluga na tržištu država ugovornica Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru, hrvatskim pravnim i fizičkim osobama izdaje se EU potvrda. Izgled, sadržaj i postupak izdavanja EU potvrde propisan je Pravilnikom o izdavanju EU potvrde. EU potvrda se izdaje hrvatskim pravnim i fizičkim osobama za neometano pružanje usluga na tržištu država ugovornica Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru te se utvrđuje popis nadležnih tijela za izdavanje EU potvrda, osim ako posebnim propisom nije uređeno drukčije.

 

Bitno je reći da EU potvrdom poslovni subjekti dokazuju da su poslovno nastanjeni u Republici Hrvatskoj i da nemaju čak ni privremene zabrane bavljenja profesijom.

 

Člankom 2. Pravilnika propisan je sadržaj EU potvrde za:

 

- fizičku osobu (Obrazac 1. u prilogu Pravilnika)

- pravnu osobu (Obrazac 2. u prilogu Pravilnika)

- fizičku osobu obrtnika (Obrazac 3. u prilogu Pravilnika) te

- fizičke osobe koje obavljaju nereguliranu profesiju u Republici Hrvatskoj (Obrazac 4. u prilogu Pravilnika),

 

s time da se na zahtjev stranke EU potvrda može dopuniti i drugim podacima iz odgovarajućih registara i evidencija o stručnim kvalifikacijama i profesionalnim aktivnostima te o drugim činjenicama.

 

EU potvrdu izdaje nadležno tijelo na zahtjev podnositelja, i to u roku 8 dana od dana uredno podnesenog zahtjeva, koji mora sadržavati podatke navedene učlanku 4. Pravilnika. Zahtjev za izdavanje EU potvrde podnosi se nadležnom tijelu na propisanom obrascu (Prilozi – Obrazac 5.) u pisanom obliku osobno, poštom ili elektroničkim putem. Zanimljivo je napomenuti da je Pravilnikom propisano (članak 3. stavak 3.) da je nadležno tijelo za izdavanje EU potvrde dužno tu potvrdu izdati bez naknade za podnositelja zahtjeva, odnosno ne može od podnositelja zahtjeva tražiti plaćanje pristojbe ili naknadu drugih troškova.

 

Člankom 6. Pravilnika taksativno su navedena nadležna tijela za izdavanje EU potvrde.

To su sljedeća tijela:

 

a) za fizičke osobe potvrde izdaju nadležne komore, agencije, strukovne organizacije te tijela državne uprave u županijama, koje su osobu upisale u registar, odnosno evidenciju

 

b) za fizičke osobe koje se bave reguliranom profesijom, a ne postoji odgovarajući registar, odnosno evidencija, potvrde izdaju tijela koja su posebnim propisima ovlaštena za provođenje postupka i utvrđivanje uvjeta za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije, odnosno tijela državne uprave u čijem su djelokrugu rada određene regulirane profesije

 

c) za pravne osobe potvrde izdaje Hrvatska gospodarska komora

 

d) za fizičke osobe obrtnike potvrdu izdaju mjesno nadležni uredi državne uprave u županijama gdje je obrt upisan, odnosno registriran

 

e) u slučaju neregulirane profesije, potvrdu izdaje ministarstvo nadležno za rad.

 




PUTOVANJA

PUTOVANJA

KARNEVAL u VENECIJI

10. veljače 2018., subota

 


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/putovanja-39517


ŠKOLA STRANIH JEZIKA

ŠKOLA STRANIH JEZIKA

ŠKOLA STRANIH JEZIKA

 

UPISI u ljetni semestar 2018.

U TIJEKU !


 

CIJENA, članovi SSZSSH KBC Zagreb 

i članovi njihove uže obitelji: 1.290,00 kn

 


 

više na linku:


UMAG 2018._sportske igre

UMAG 2018._sportske igre

SPORTSKE IGRE

 

UMAG

06.-10. lipnja 2018.

 


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/sportske%20igre-39519


DOMAĆI MED

DOMAĆI MED

DOMAĆI MED

 

DOMAĆI MED

vrhunske kvalitete

50 kn

 


više na linku: 

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/domaci%20med-53342


kultura

kultura

KULTURA


GK Komedija

5.žena.com

20.01.2018., subota


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/kultura-39518
 


KULTURA

KULTURA

KULTURA


GK Komedija:

MUŠKARCI.HR

26.01.2018., petak

 


više na linku:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/kultura-39518


LJEKARNA "PRIMA PHARME"

LJEKARNA "PRIMA PHARME"

LJEKARNA "Prima Pharme"

Rebro

 

15 % popusta

na dio asortimana ljekarne

osim ljekova na recept

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/ljekarna%20rebro-39510


FRIZURE, MANIKURE ....

FRIZURE, MANIKURE ....

FRIZURE, MANIKURE

 

NOVO U PONUDI !


 

Frizerski salon "LONDON"

u sklopu "Hotela Rebro"


  • USLUGE I PROIZVODI
  • 20% za članove SSZSSH KBC Zagreb

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/frizerski%20salon%20london-53517


OSIGURANJE

OSIGURANJE
 
BO ili OTKAZ
 
OSIGURANJE
 

 
više na:

BOLNIČAR i NJGOVATELJ

BOLNIČAR i NJGOVATELJ

 

BOLNIČAR i NJEGOVATELJ

osposobljavanje

 

 


 


Registracija auta

Registracija auta

 

 

REGISTRACIJA AUTOMOBILA

I

TEHNIČKI PREGLED

 


više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/registracija%20auta-39505

BANKARSKO SAVJETOVANJE

BANKARSKO SAVJETOVANJE

BESPLATNO BANKARSKO SAVJETOVANJE

 

više na:


STRUKOVNE KOMORE

STRUKOVNE KOMORE

STRUKOVNE KOMORE

  • VIJESTI ....

 

više na:

http://www.sszssh-kbc-zagreb.com/komore%20vijesti-49568

 


SINDIKAT_obavijesti

SINDIKAT_obavijesti

OBAVIJESTI

  • SREDIŠNJICE SINDIKATA
  •  
  • PODRUŽNICE KBC Zg

 


 


ZG VIJESTI

ZG VIJESTI

ZAGREBAČKE VIJESTI

 

više na:

 

KNJIGA DOJMOVA

KNJIGA DOJMOVA
KNJIGA DOJMOVA:
 
 
više na:
 

KONTAKT

KONTAKT

 Za sve informacije i upite obratite nam se s punim povjerenjem putem telefona ili kontakt obrasca. 

 

 


"OUTSORCING u javnim službama"

"OUTSORCING u javnim službama"
 
VIJESTI u svezi
 
"OUTSORCING ili SPIN OFF"
 

Ministarstvo zdravlja

Sindikalna košarica

Dinamika rasta plaća